WALK OF FAME

objavljeno u: Walk of fame, Vijesti, Vijesti @hr | 0

WALK OF FAME 2022. – Marijan Vajda

Marijan Vajda (Zagreb 1920. – Munchen 1997.)

Ove godine (2022.) odabrali smo čovjeka koji je unatoč percepciji filmske umjetnosti vremena u kojem je živio uvijek u sebi nosio iskru za niskobudžetni i trash izričaj. Za inspiraciju nam je poslužio izvrstan i zanimljiv članak gospodina Nenada Polimca naziva ?Čudnovati slučaj jugoslavenskog Eda Wooda.?

Radi se o Marijanu Vajdi, redatelju koji je po našem skromnom mišljenju nedovoljno zastupljen u povijesti filmske umjetnosti bivše federacije.

Marijan Vajda rođen je u Zagrebu 1920. godine, otac mu je bio naš Varaždinec a majka Slovenka. Njegova teta Antonija Kulčar je bila vrlo poznata zagrebačka fotografkinja između dva rata te je u njenom foto studiu ?Tonka? proveo velik dio djetinjstva radeći i učeći o fotografiji. Ipak, njegovi roditelji su željeli da ima karijeru u zanimanjima nevezanima za umjetnost te je upisao pravni fakultet kojeg nikad nije završio. Buduću suprugu Rene Alkalay, polužidovku koja je morala za vrijeme NDH nositi zvijezdu, upoznao je za vrijeme rata. Njena obitelj je uspjela preživjeti holokaust, između ostaloga i zbog njegove pomoći u skrivanju od ustaša. Nakon rata, nije se vratio na studij nego se javio na natječaj beogradskog Zastava filma, filmskog odjela Jugoslavenske narodne armije koji je tražio redatelje, snimatelje i montažere. Brak sa Rene je sklopio 1949. godine  a slijedeće godine rodio mu se sin Marijan David koji je danas cijenjeni redatelj, producent i filmski pedagog sa prebivalištem u Njemačkoj.

Od 1949. do 1962. odnosno u djelovanju u filmskoj umjetnosti bivše federacije, Marijan Vajda brusio je zanat snimajući reklamne, dokumentarne i igrane filmove. Već u tim ranim radovima mogla se primjetiti sklonost eksperimentiranju i praktičnosti naspram većine ostalih uradaka tog vremena koji su pratili ustaljene forme socrealizma.

Skačemo na 1962. godinu kada izlazi njegov film ?Šeki snima ? pazi se!? koji je u to vrijeme izazvao sablazan u krugovima filmskih umjetnika i vrlo slab odaziv publike. Film je bio jedinstven i zapravo daleko ispred svog vremena jer se prvi put u povijesti filmske umjetnosti bivše federacije u filmu pojavljuju sportaši, pjevači te osobe iz javnog života što je vrlo zanimljivo jer gledajući iz gledišta našeg vremena, celebrity kultura i reality izričaj su moćni televizijski koncepti koji stvaraju ogromne prihode. Naravno, ni struka a ni publika tog vremena nisu bili spremni na to pa je film postao simbolom šunda i svega što treba izbjegavati u filmskom stvaralaštvu. Neprijateljstvo prema filmu i samom Vajdi kulminiralo je također dotad neviđenim izbacivanjem iz Udruženja filmskih umjetnika Srbije, strukovne udruge u kojoj je bio član. Film je također i zapečatio karijeru Marijana Vajde koji je do odlaska 1970. godine u Beč a kasnije Njemačku vrlo malo snimao. Odlazak u inozemstvo potakla je također nemogućnost upisa njegovog sina na zagrebačku i beogradsku Akademiju pod izlikom ?jedan Vajda je dovoljan?. Naravno, njegov sin je u Beču bez problema upisao Visoku školu za film i televiziju, a Marijan Vajda, primoran da ne bude izbirljiv sa ponuđenim poslovima, bacio se u snimanje adaptacija horrora, mekih pornića i općenito eksploatacijskih filmova pod pseudonimom Marco dAlcala.

1976. godine snima svoj najambiciozniji flm ?Moskito, oskrvnitelj?, kojeg potpisuje vlastitim imenom, autentično atmosfričan i tjeskoban horror nabijen erotikom, eksplicitnim nasiljem i danas nezamislivom pedofilijom i nekrofilijom. No, zbog toga se taj film danas u europskoj kinematografiji smatra kultnim horrorcem, a prepoznatljivost Marijana Vajde na europskoj sceni zasjenjuje postignuća istih suvremenika koji su ga izbacili iz strukovne udruge.

Danas ne otkrivamo ploču Marijanu Vajdi jer je bio trash redatelj, njegova umjetnost je neupitna. Njegovi kadrovi u nama bude isti osjećaj koji budi i čvrst potez kista vrsnog slikara ili virtuoznost glazbenog umjetnika. Otkrivamo ploču zbog njegove druge strane koja je bila nepretenciozna, praktična i najvažnije od svega… zabavna. Na koncu, što je film nego oblik zabave.

U hrvatskoj kinematografiji još uvijek se vodi debata zašto je taj film toliko stigmatizirao Marijana Vajdu, da li je on uistinu loš redatelj ili je uspio izvući najbolje što je mogao iz katastrofalnog scenarija? To pitanje ostavljamo stručnjacima, a mi entuzijasti sa Trash Film Festivala dajemo svoj obol spomen pločom koja će trajno čuvati uspomenu na Marijana Vajdu utkanu u biće našeg festivala i vizuru našeg grada.

U već spomenutom članku gospodin Polimac poziva mlade filmske umjetnike da kao što je posmrtno Tim Burton snimio biografski film o Edu Woodu oni također snime film o Marijanu Vajdi jer bi njegov vrlo zanimljiv život bio odličan scenarij. Nadamo se da hoće, ali do tada mi ćemo se odazvati pozivu na naš skroman način te poručujemo: Marijane Vajda, hvala ti na tvojoj umjetnosti.

WALK OF FAME 2021. – Smiljka Bencet Jagarić

Smilljka Bencet Jagarić (Novi Sad 11. lipnja 1934. – )

Smiljka Bencet Jagarić, najpoznatija po ulozi Regice iz Gruntovčana upravo je ta žena. Uloga Regice koju je uz ostale glumce Gruntovčana odigrala toliko dobro da su postali najsjanije zvijezde televizijskog dramskog programa tadašnje Jugoslavije najviše obilježava njenu glumačku karijeru. Kajkavsko narječje kojim je vrlo dobro vladala uvjerilo je tadašnju publiku od Slovenije do Makedonije da je gospođa Bencet naturščik i da klasično obrazovana glumica ne može zahvatiti takav uvjerljiv kajkavski izričaj. No, Smiljka Bencet Jagarić je bila sve osim naturščika.

Iako nije mnogo vremena živjela u Varaždinu, za sebe kaže da je Varaždinka zbog svoje majke rođene Varaždinke i prvog ozbiljnog glumačkog angažmana koji je dobila u varaždinskom kazalištu. Iako su joj se roditelji vjenčali u Varaždinu, rođena je u Novom Sadu 11. lipnja 1934. godine jer je njen otac dobio posao telegrafista na novosadskom aerodromu.

Ratni vihor Drugog svjetskog rata ostavio je gospođu Bencet i njenu majku u teškoj situaciji jer je izgubila oca te su im okolnosti vremena odredile da se vrate u majčin rodni grad. Ta situacija je bila početak formiranja moćne žene zbog koje smo je kasnije zavoljeli kroz lik Regice.

Važno je napomenuti da lik oštre Regice nije prvi moćni ženski lik koji je igrala. Prije Regice igrala je Ann Boleyn, Cesarčevu Tonku i Petronilu Brezovačkog. 1956. godine u Bjelovaru igrala je naslovnu ulogu u predstavi ?Anna Christie?, priču o prostitutki koja zbog iskrene ljubavi želi promijeniti svoj život, ali nailazi na mnogo prepreka. Originalna predstava je premijerno izvedena 1922. godine na Broadwayu, a u filmskoj inačici ulogu je igrala velika Greta Garbo. Svo to iskustvo kulminiralo je u ulogi Regice, oštre seoske kajkavske žene koja je vrlo kritična prema svojem Dudeku, ali istovremeno spremna voditi ratove sa suseljanima zbog pravice i svog supruga.

Iako na prvi pogled primitivan, bračni odnos Regice i Dudeka na unikatan i uvjerljiv način odražava snažnu ljubav i privrženost kao što su to odražavali ljubavni odnosi Luigija i Bepine, Ane Šafranek i Franje Šafraneka, Roka i Cicibele ili Dunje i Mazala. Odnosi koji su utjecali na odnose ljudi u pravim životima. Nerijetko se mogla čuti uzrečica: ?Uf, imam Regicu doma,? a zna se čuti i danas.

Lik Regice je u tadašnjoj publici bio toliko živ da su gospođi Bencet na tržnici odbijali naplatiti iz razloga što je ?sirotinja? i što se vječno muči na tom malom komadiću podravske zemlje.

Regica je bila oštra i Smiljka je Regicu igrala oštro, ali istovremeno je bila lik prve emancipirane seljanke, uloga koja je bila u pozadini patrijahalnog seoskog društva, ali je nosila snažniju političku, feminističku i društvenu poruku; Dudek je bio vječna žrtva, Regica je bila u vječnoj borbi za pravicu. Zbog svih tih razloga, velika nam je čast otkriti ploču s njenim imenom.

Od mnogih njenih postignuća i nagrada spomenuli bi da je dobila odlikovanja za umjetnički rad od Predsjednika Tita i Predsjednika Tuđmana, u velikoj Večernjakovoj anketi ponijela je uz Enu Begović titulu najznačajnije glumice 20. stoljeća, a postoji i zanimljiv podatak da je originalno uloga Regice bila namijenjena Neli Eržišnik koja je u to vrijeme bila bolesna i nije mogla prihvatiti ulogu, tako da je gospođa Bencet sudbonosni telefonski poziv sa pitanjem da pristane na ulogu dobila jedne večeri sa rokom od dvadesetak minuta za odluku. Na koncu je na nagovor supruga Vladimira Jagarića prihvatila ulogu, a gospođa Eržišnik je kasnije izjavila da je gđa Bencet bila odličan izbor za ulogu Regice.

Život ne mazi gospođu Smiljku, izgubila je supruga i sina, ali mi joj skromno sa ovog mjesta poručujemo da je majčinski lik mnogim kajkavcima i snažan simbol mnogim kajkavkama, a sigurni smo i šire. Varaždinska Staza slavnih zasvijetliti će novom snažnom zvijezdom. U svakom velikanu na ovoj stazi našli smo snažan utjecaj na društvene, emocionalne i amatersko umjetničke aspekte u životima i djelovanju, a sa gospođom Bencet našli smo našu prvu super herojkinju, naoružanu britkom retorikom i plaštom poštenja i pravde.

WALK OF FAME 2020. – Oktavijan Miletić

Oktavijan Miletić (Zagreb 1. listopada 1902. – Zagreb 17. kolovoza 1987.)

Ove godine (2020.) čast nam je otkriti ploču velikanu hrvatske i jugoslavenske kinematografije; redatelju, snimatelju, scenaristu, glumcu, filmskom pioniru i inovatoru Oktavijanu Miletiću.

Rođen 1902. u  Zagrebu Oktavijan Miletić je redatelj najstarijeg sačuvanog hrvatskog   dugometražnog filma “Lisinski” snimljenog 1944. te se smatra  ocem hrvatske kinematografije upravo zbog svestranosti njegovog rada koji je obuhvaćao nekoliko  disciplina filmske umjetnosti, a kao pedagog je utjecao na generacije i generacije hrvatskih filmskih umjetnika.  Hrvatsko društvo filmskih kritičara 1992. u njegovu čast ustanovilo je godišnju nagradu “Oktavijan” koja se dodijeljuje za najbolja  filmska  ostvarenja u sklopu Dana hrvatskog filma. Povijesna pozicija i važnost utjecaja Oktavijana Miletića na hrvatsku kinematografiju su neupitni te su obrađivani u velikom broju studija, publikacija i studentskih radova.

Pa se sada sigurno pitate kakve to veze ima sa festivalom niskobudžetnih filmova u Varaždinu? Trash Film Festival je prvenstveno festival niskobudžetnih filmova, a nastao je kako bi i obični  ljudi, amaterski umjetnici i filmski entuzijasti dobili dio glamura crvenog tepiha te da se njihovi  niskobudžetni uratci objektivno pregledaju od strane stručnog žirija u natjecateljskom okruženju  sličnih niskobudžetnih autora. Ono što mi kao udruga i festival tražimo u filmovima su dobre priče, šarm amaterskog gotovo dječjeg entuzijazma izrade filmova i bezgranična zabava u naivnosti i pretjerivanju koji su istovremeno i subverzivno putovanje u potpunu filmsku anarhiju, koja pri niskobudžetnom izričaju spaja redatelja, glumce i gledatelje na ravnopravnoj razini. Zato je Trash Film Festival usredotočen na rane radove Oktavijana Miletića, kada je ustanovio fiktivnu filmsku kompaniju Oktavijan te u razdoblju od 1932. do 1937. snimio preko 20 kratkih  dokumentarnih i igranih filmova. To razdoblje ranih radova obuhvaćeno je sa dva DVD izdanja  Hrvatske kinoteke pri Državnom arhivu: “Oktavijan Miletić ? rani radovi I i II”.

Prvi DVD sadrži četrnaest djela koja jedva na neki način nadilaze razinu kućnog filma, a za razliku  od kućnog filma gdje se obitelj i poznanici snimaju u dokumentarnim situacijama iz  svakodnevnog života, Miletić i njegovo pretpostavlja se uže društvo poznanika provizorno se  maskiraju, sastavljaju improviziranu scenografiju i onda se na neku temu igraju, baš kao djeca i  nerijetko pogledavaju prema kameri u želji da provjere da li je sve u redu, te im bez glumačke  discipline često pobjegne i privatni osmjeh.  Filmovi sa drugog DVDa sadrže mnoga obilježja djela sa prvog ali se može primjetiti da je Miletić ambiciozniji i zreliji. Iako su ti filmovi također kućne radinosti, mnogi od njih izlaze u javnost a  neki dobivaju i nagrade na međunarodnim natjecanjima. Spomenimo samo neke:

“Ah, bješe samo san” 1932.,  romansa sa naprednim kadrovima sna ili more nagrađena na  natječaju Photo Kino Verlag u Berlinu.

“Poslovi konzula Dorgena” 1933., napeti SF koji je 1935. osvojio drugu nagradu u na filmskom  natječaju u Parizu, žirijem je presjedao Louis Lumiere.

“Faust” 1934.,  humorna drama, druga nagrada na Sveslavenskom filmskom natječaju u Zagrebu.

“Nocturno” 1935., humorni horror, srebrna medalja na Venecijanskom festivalu 1936., a spomenimo i nenagrađivane ali vrlo dobre filmove: “Amadeus Nickelangel” 1932., “Strah” 1933., “Šešir” 1937. te dokumentarci: “Idila na Jadranu” 1934. i “Đumlin ? imitator Chaplina” 1934. Film “Šešir” iz  1937. se danas smatra najboljim djelom hrvatske prijeratne kinematografije.

Teme ovih kratkih djela su bile inspiriane zapadnjačkim krimićima, horrorima i znanstvenom  fantastikom, a vrlo važan element ranih filmova bio je i humor, nerijetko ironijskog i autoironijskog tipa, zbog čega Trash Film Festival Oktavijana Miletića, uz to što je otac hrvatske kinematografije, smatra i ocem hrvatskog niskobudžetnog filma. Naša želja je da ova ploča podsjeća na amatersko entuzijastički duh prisutan u svakom ranom filmu Oktavijana Miletića, isti duh koji danas pokreće  Trash Film Festival, jer entuzijazam je poželjno zarazan, kao što vidimo i putem filmova starih 90 godina.

Upoznavajući rane radove Oktavijana Miletića, Udruga Trash i Trash Film Festival ne mogu se oteti dojmu da smo, slikovito rečeno, pronašli svog “davno izgubljenog djeda”, polazišnu točku i  potvrdu našeg usmjerenjenja da predstavljanjem niskobudžetnih filmova našim sugrađanima i  posjetiteljima festivala donosimo radost u živote, a radosti naravno nikad nije dovoljno.

I zato: Oktavijane Miletiću, hvala ti na umjetnosti, a posebno hvala na amaterskoj umjetnosti.

WALK OF FAME 2019. – Slavko Brankov

Slavko Brankov  (Varaždin, 19. svibnja 1951. – Zagreb, 9. kolovoza 2006.)

Sve donedavno nisam se odvajao od cigarete. Posljednji dim povukao sam pola sata prije operacije. Čuo sam, međutim, da tumor može nastati i od neisplakanih suza… (S. Brankov)

Slavko Brankov rođen je 19. svibnja 1951. u Varaždinu, gimnaziju je završio ovdje u Varaždinu gdje je kao gimnazijalac bio aktivan u varaždinskoj amaterskoj grupi “Ars longa, vita brevis”. Nakon gimnazije upisuje Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu na kojoj je diplomirao 1975. godine u klasi Božidara Violića.

Sa kazalištem Gavella surađuje već kao stipendist, a cijelu svoju profesionalnu karijeru posvećuje upravo istom kazalištu. Bio je i aktivan član Histriona te je gostovao u mnogim kazališnim kućama uključujući i varaždinsko HNK. Za svoje uloge osvojio je razne nagrade kao što su: titula Najhistriona, Nagrada HRTa, godišnja nagrada Vladimir Nazor i mnoge druge.

Slavko Brankov rođen je 19. svibnja 1951. u Varaždinu, gimnaziju je završio ovdje u Varaždinu gdje je kao gimnazijalac bio aktivan u varaždinskoj amaterskoj grupi “Ars longa, vita brevis”. Nakon gimnazije upisuje Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu na kojoj je diplomirao 1975. godine u klasi Božidara Violića.

Sa kazalištem Gavella surađuje već kao stipendist, a cijelu svoju profesionalnu karijeru posvećuje upravo istom kazalištu. Bio je i aktivan član Histriona te je gostovao u mnogim kazališnim kućama uključujući i varaždinsko HNK. Za svoje uloge osvojio je razne nagrade kao što su: titula Najhistriona, Nagrada HRTa, godišnja nagrada Vladimir Nazor i mnoge druge.

Udruga Trash i Trash Film Festival odabrali su gospodina Brankova za spomen ploču jer osim što je naš varaždinski fakin, bio je vrlo osebujna figura na kazališnoj i filmskoj sceni, a može se reći da je i nekonvencoinalno živio i privatni život.

Proučavajući njegov životopis, zaključujemo da je imao velik komičarski talent koji nije do kraja iskorišten, ali igrajući pozitivne ili negativne likove uvijek je bio dosljedan u njihovu portretiranju, od Crnog Džeka iz “Smogovaca” do zadnje filmske uloge mutnog Iveka iz “Ajmo žuti”, skoro fanatičnog navijača trećeligaškog kluba, Slavko Brankov je stvorio ostavštinu trajnog dokumenta hrvatske stvarnosti.

Članovi udruge Trash većinom jesu ta djeca koja su bez daha pratila Smogovce, zbog čega nam je još draže što je Slavko Brankov na varaždinskoj Stazi slavnih. Kad smo već kod Smogovaca, ne možemo ne spomenuti i Emila Glada te Božidara Košćaka koji su uz Brankova činili kriminalni trio Crni Džek, Kumpić i ujak Flek. Nažalost, od tog krimi trojca s nama je još jedino gospodin Košćak. Taj voljeni trio sitnih nepopravljivih kriminalaca ispunio je svoju svrhu jer su svojim komičnim izričajem nas djecu iz tog vremena ipak i učili razliku između dobra i zla.

Slavko Brankov, hvala ti na tvojoj umjetnosti.

WALK OF FAME 2018. – Zvonimir Ferenčić

Zvonimir Ferenčić (Garešnica, 21. veljače 1925. – Zagreb, 8. listopada 1998.)

Zvonimir Ferenčić bio je istaknuti hrvatski glumac koji je diplomirao 1952. godine na Akademiji za pozorišnu umetnost u Beogradu, gdje je nastupao do 1956. Član je Dramskoga kazališta Gavella od 1957 do 1980. godine.

Među mnogim zapaženim ulogama Zvonimir Ferenčić je kazališnoj publici poznat još od 1956. godine, kada je u predstavi “Svoga tela gospodar” tumačio ulogu Ive. Ostvario niz zapaženih uloga u klasičnom repertoaru pa je tako zapažen i u ulozi Egeja u Shakespeareovu komadu “San Ivanjske noći” 1984. godine, kao Polonije (W. Shakespeare, Hamlet) te Kreont (Sofoklo, Kralj Edip)

Među Ferenčićeve glumačke vrhunce ubrajaju se uloge u predstavama “Tramvaj zvan čežnja” T. Williamsa, “Mrtvački ples” A. Strindberga, “Neprijatelj naroda” H. Ibsena, Hoelderin P. Weissa, “Priče iz bečke šume” O. von Horvatha te “Sokol ga nije volio” F. Šovagovića.

Trajan trag ostavio je i u TV dramama, a posebice svevremenskom ulogom Franca Ožbolta – Cinobera u seriji Gruntovčani čiji je jedan od glavnih protagonista, a svoj glas u animiranom filmu posudio je simpatičnoj zmiji ? Eustahiju Brziću.

Zvonimir Ferenčić preminuo je u Zagrebu, u 74. godini života.