WALK OF FAME

posted in: Walk of fame, News, News @hr | 0

WALK OF FAME 2020. – Oktavijan Miletić

Oktavijan Miletić (Zagreb 1. listopada 1902. – Zagreb 17. kolovoza 1987.)

Ove godine čast nam je otkriti ploču velikanu hrvatske i jugoslavenske kinematografije; redatelju, snimatelju, scenaristu, glumcu, filmskom pioniru i inovatoru Oktavijanu Miletiću.

Rođen 1902. u  Zagrebu Oktavijan Miletić je redatelj najstarijeg sačuvanog hrvatskog   dugometražnog filma “Lisinski” snimljenog 1944. te se smatra  ocem hrvatske kinematografije upravo zbog svestranosti njegovog rada koji je obuhvaćao nekoliko  disciplina filmske umjetnosti, a kao pedagog je utjecao na generacije i generacije hrvatskih filmskih umjetnika.  Hrvatsko društvo filmskih kritičara 1992. u njegovu čast ustanovilo je godišnju nagradu “Oktavijan” koja se dodijeljuje za najbolja  filmska  ostvarenja u sklopu Dana hrvatskog filma. Povijesna pozicija i važnost utjecaja Oktavijana Miletića na hrvatsku kinematografiju su neupitni te su obrađivani u velikom broju studija, publikacija i studentskih radova.

Pa se sada sigurno pitate kakve to veze ima sa festivalom niskobudžetnih filmova u Varaždinu? Trash Film Festival je prvenstveno festival niskobudžetnih filmova, a nastao je kako bi i obični  ljudi, amaterski umjetnici i filmski entuzijasti dobili dio glamura crvenog tepiha te da se njihovi  niskobudžetni uratci objektivno pregledaju od strane stručnog žirija u natjecateljskom okruženju  sličnih niskobudžetnih autora. Ono što mi kao udruga i festival tražimo u filmovima su dobre priče, šarm amaterskog gotovo dječjeg entuzijazma izrade filmova i bezgranična zabava u naivnosti i pretjerivanju koji su istovremeno i subverzivno putovanje u potpunu filmsku anarhiju, koja pri niskobudžetnom izričaju spaja redatelja, glumce i gledatelje na ravnopravnoj razini. Zato je Trash Film Festival usredotočen na rane radove Oktavijana Miletića, kada je ustanovio fiktivnu filmsku kompaniju Oktavijan te u razdoblju od 1932. do 1937. snimio preko 20 kratkih  dokumentarnih i igranih filmova. To razdoblje ranih radova obuhvaćeno je sa dva DVD izdanja  Hrvatske kinoteke pri Državnom arhivu: “Oktavijan Miletić ? rani radovi I i II”.

Prvi DVD sadrži četrnaest djela koja jedva na neki način nadilaze razinu kućnog filma, a za razliku  od kućnog filma gdje se obitelj i poznanici snimaju u dokumentarnim situacijama iz  svakodnevnog života, Miletić i njegovo pretpostavlja se uže društvo poznanika provizorno se  maskiraju, sastavljaju improviziranu scenografiju i onda se na neku temu igraju, baš kao djeca i  nerijetko pogledavaju prema kameri u želji da provjere da li je sve u redu, te im bez glumačke  discipline često pobjegne i privatni osmjeh.  Filmovi sa drugog DVDa sadrže mnoga obilježja djela sa prvog ali se može primjetiti da je Miletić ambiciozniji i zreliji. Iako su ti filmovi također kućne radinosti, mnogi od njih izlaze u javnost a  neki dobivaju i nagrade na međunarodnim natjecanjima. Spomenimo samo neke:

“Ah, bješe samo san” 1932.,  romansa sa naprednim kadrovima sna ili more nagrađena na  natječaju Photo Kino Verlag u Berlinu.

“Poslovi konzula Dorgena” 1933., napeti SF koji je 1935. osvojio drugu nagradu u na filmskom  natječaju u Parizu, žirijem je presjedao Louis Lumiere.

“Faust” 1934.,  humorna drama, druga nagrada na Sveslavenskom filmskom natječaju u Zagrebu.

“Nocturno” 1935., humorni horror, srebrna medalja na Venecijanskom festivalu 1936., a spomenimo i nenagrađivane ali vrlo dobre filmove: “Amadeus Nickelangel” 1932., “Strah” 1933., “Šešir” 1937. te dokumentarci: “Idila na Jadranu” 1934. i “Đumlin ? imitator Chaplina” 1934. Film “Šešir” iz  1937. se danas smatra najboljim djelom hrvatske prijeratne kinematografije.

Teme ovih kratkih djela su bile inspiriane zapadnjačkim krimićima, horrorima i znanstvenom  fantastikom, a vrlo važan element ranih filmova bio je i humor, nerijetko ironijskog i autoironijskog tipa, zbog čega Trash Film Festival Oktavijana Miletića, uz to što je otac hrvatske kinematografije, smatra i ocem hrvatskog niskobudžetnog filma. Naša želja je da ova ploča podsjeća na amatersko entuzijastički duh prisutan u svakom ranom filmu Oktavijana Miletića, isti duh koji danas pokreće  Trash Film Festival, jer entuzijazam je poželjno zarazan, kao što vidimo i putem filmova starih 90 godina.

Upoznavajući rane radove Oktavijana Miletića, Udruga Trash i Trash Film Festival ne mogu se oteti dojmu da smo, slikovito rečeno, pronašli svog “davno izgubljenog djeda”, polazišnu točku i  potvrdu našeg usmjerenjenja da predstavljanjem niskobudžetnih filmova našim sugrađanima i  posjetiteljima festivala donosimo radost u živote, a radosti naravno nikad nije dovoljno.

I zato: Oktavijane Miletiću, hvala ti na umjetnosti, a posebno hvala na amaterskoj umjetnosti.

WALK OF FAME 2019. – Slavko Brankov

Slavko Brankov  (Varaždin, 19. svibnja 1951. – Zagreb, 9. kolovoza 2006.)

Sve donedavno nisam se odvajao od cigarete. Posljednji dim povukao sam pola sata prije operacije. Čuo sam, međutim, da tumor može nastati i od neisplakanih suza… (S. Brankov)

Slavko Brankov rođen je 19. svibnja 1951. u Varaždinu, gimnaziju je završio ovdje u Varaždinu gdje je kao gimnazijalac bio aktivan u varaždinskoj amaterskoj grupi “Ars longa, vita brevis”. Nakon gimnazije upisuje Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu na kojoj je diplomirao 1975. godine u klasi Božidara Violića.

Sa kazalištem Gavella surađuje već kao stipendist, a cijelu svoju profesionalnu karijeru posvećuje upravo istom kazalištu. Bio je i aktivan član Histriona te je gostovao u mnogim kazališnim kućama uključujući i varaždinsko HNK. Za svoje uloge osvojio je razne nagrade kao što su: titula Najhistriona, Nagrada HRTa, godišnja nagrada Vladimir Nazor i mnoge druge.

Slavko Brankov rođen je 19. svibnja 1951. u Varaždinu, gimnaziju je završio ovdje u Varaždinu gdje je kao gimnazijalac bio aktivan u varaždinskoj amaterskoj grupi “Ars longa, vita brevis”. Nakon gimnazije upisuje Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu na kojoj je diplomirao 1975. godine u klasi Božidara Violića.

Sa kazalištem Gavella surađuje već kao stipendist, a cijelu svoju profesionalnu karijeru posvećuje upravo istom kazalištu. Bio je i aktivan član Histriona te je gostovao u mnogim kazališnim kućama uključujući i varaždinsko HNK. Za svoje uloge osvojio je razne nagrade kao što su: titula Najhistriona, Nagrada HRTa, godišnja nagrada Vladimir Nazor i mnoge druge.

Udruga Trash i Trash Film Festival odabrali su gospodina Brankova za spomen ploču jer osim što je naš varaždinski fakin, bio je vrlo osebujna figura na kazališnoj i filmskoj sceni, a može se reći da je i nekonvencoinalno živio i privatni život.

Proučavajući njegov životopis, zaključujemo da je imao velik komičarski talent koji nije do kraja iskorišten, ali igrajući pozitivne ili negativne likove uvijek je bio dosljedan u njihovu portretiranju, od Crnog Džeka iz “Smogovaca” do zadnje filmske uloge mutnog Iveka iz “Ajmo žuti”, skoro fanatičnog navijača trećeligaškog kluba, Slavko Brankov je stvorio ostavštinu trajnog dokumenta hrvatske stvarnosti.

Članovi udruge Trash većinom jesu ta djeca koja su bez daha pratila Smogovce, zbog čega nam je još draže što je Slavko Brankov na varaždinskoj Stazi slavnih. Kad smo već kod Smogovaca, ne možemo ne spomenuti i Emila Glada te Božidara Košćaka koji su uz Brankova činili kriminalni trio Crni Džek, Kumpić i ujak Flek. Nažalost, od tog krimi trojca s nama je još jedino gospodin Košćak. Taj voljeni trio sitnih nepopravljivih kriminalaca ispunio je svoju svrhu jer su svojim komičnim izričajem nas djecu iz tog vremena ipak i učili razliku između dobra i zla.

Slavko Brankov, hvala ti na tvojoj umjetnosti.

WALK OF FAME 2018. – Zvonimir Ferenčić

Zvonimir Ferenčić (Garešnica, 21. veljače 1925. – Zagreb, 8. listopada 1998.)

Zvonimir Ferenčić bio je istaknuti hrvatski glumac koji je diplomirao 1952. godine na Akademiji za pozorišnu umetnost u Beogradu, gdje je nastupao do 1956. Član je Dramskoga kazališta Gavella od 1957 do 1980. godine.

Među mnogim zapaženim ulogama Zvonimir Ferenčić je kazališnoj publici poznat još od 1956. godine, kada je u predstavi “Svoga tela gospodar” tumačio ulogu Ive. Ostvario niz zapaženih uloga u klasičnom repertoaru pa je tako zapažen i u ulozi Egeja u Shakespeareovu komadu “San Ivanjske noći” 1984. godine, kao Polonije (W. Shakespeare, Hamlet) te Kreont (Sofoklo, Kralj Edip)

Među Ferenčićeve glumačke vrhunce ubrajaju se uloge u predstavama “Tramvaj zvan čežnja” T. Williamsa, “Mrtvački ples” A. Strindberga, “Neprijatelj naroda” H. Ibsena, Hoelderin P. Weissa, “Priče iz bečke šume” O. von Horvatha te “Sokol ga nije volio” F. Šovagovića.

Trajan trag ostavio je i u TV dramama, a posebice svevremenskom ulogom Franca Ožbolta – Cinobera u seriji Gruntovčani čiji je jedan od glavnih protagonista, a svoj glas u animiranom filmu posudio je simpatičnoj zmiji ? Eustahiju Brziću.

Zvonimir Ferenčić preminuo je u Zagrebu, u 74. godini života.